Namjera mene, Marković Vitomira,diplomiranog  inženjera poljoprivrede za stočarstvo  i  vlasnika preduzeća "Vitmark," da pokrenem štrajk glađu, biće realizovana. Alea iacta est. Pokušaji da do toga ne dođe nisu urodili plodom. Trinaest godina, tj. od kako je realizovan USAID kredit  i pokrenut rad mljekare preduzeća "Vitmark" svjedok sam (witness) toga kako kreatori   poljoprivredne politike, umjesto da djeluju razvojno, vode  ka uništenju domaće poljoprivrede u svakom segmentu. Stanje u poljoprivredi dovoljno govori. Naprimjer: broj ugašenih farmi kao i zatvorenih pogona za preradu mlijeka.                                  

Znači, kao privrednik, ali i kao poljoprivredni stručnjak, djelovao sam u oblasti stočarstva koje je najznačajnije u  poljoprivredi svake napredne države (na to sam ponosan). Odluka da izgradim pogon za preradu kravljeg mlijeka dala je osnovu da radim na unapređenju govedarstva  koje je  po prihodima koji se ostvaruju najznačajnije u oblasti stočarstva.

                                                                                                                   

Američka USAID kreditna sredstva  realizovana su  u julu 1998 g., a proizvodnja pokrenuta krajem septembra 1999.g. Kasnije sam zaključio (kasno)  da sa tim  kreditnim sredstvima uopšte nisam dobrodošao  u  Republiku Srpsku, a ni opštinu  Kotor Varoš.    Taj  USAID  kredit  je otplaćen u julu 2003. Glavnica i pripadajuća kamata u ukupnom iznosu oko 360.000 KM.  Časno i pošteno-bez i jedne marke podrške Ministarstva poljoprivrede RS ili opštine Kotor Varoš. Za pretpostaviti je da su trebali veliki napori i odricanja. Ovo sam morao da navedem zbog toga što su neki pripadnici vladajućeg establišmenta opštine Kotor Varoš toga doba tvrdili da sam ja realizovao donaciju i da nije u pitanju kredit.(Tačno je da nisam bio član nijedne političke stranke i samim tim izolovan).                                                            

Ali, svakako da moram pomenuti svesrdnu USAID stručnu podršku. Dovodili su vrhunske eksperate (domaće i strane)  koji su pomagali da se prevaziđu problemi u poslovanju. U periodu od maja 1998.g. pa do jula 2007. g. odslušao sam više od 50 seminara koje su vodili vrhunski eksperti  i  smatram  čak  da  danas mnogi fakulteti svojim studentima ne mogu omogućiti takvo nešto.                                                                 

Ali, to je kod mene dovelo do novog momenta, to jeste nisam više vidjeo u čemu je problem  (za napredovanje domaće  poljoprivrede). Jasna mi je bila apsolutna nezainteresovanost onih koji bi trebali raditi na razvoju i boljitku domaće poljoprivrede. Ali, trebalo mi je zaista mnogo vremena  da sve shvatim.   Otplata USAID  kredita kao i investicije vršene u toku poslovanja (zbog uvođenja nove proizvodne palete)   finansijski su iscrpili preduzeće "Vitmark".    Zbog izostanka institucionalne podrške  bilo je nemoguće doći do podsticajnih sredstava Ministarstva poljoporivrede ili bankarskih obrtnih sredstava. Bio sam prinuđen korisititi skupa sredstva Mikrofina za obrt, kredite banaka za fizička lica, a i zaduženost kod dobavljača se povećavala.    Čak smo mi  koji smo otplaćivali američke USAID kredite  bili kažnjeni jer nismo imali regresiranu  kamatu ( "...kao da sam kredit uložio u Ameriku, a ne u Republiku Srpsku!"- rekao sam na okruglom stolu AGROS-a 2004.g., ali premijer gos. Mikerević nije dao odgovor na to, ali  ni neka druga pitanja koja sam mu postavio tada).                                                                                      

Ja  jesam posle 2005. g. imao određene skromne podrške Ministarstva poljoprivrede koje i danas postoje-ugrađene u opremu i pogon mljekare.   Da li je umjesno poređenje Ministarstva sa kravom muzarom koja dadne 20  litara mlijeka pa onda nogom udari kantu i prospe mlijeko?                                                                                                                     

O tome koliko je bio loš poslovni  ambijent u ovoj oblasti govori  i  to  da je do kraja  2002. g. u sjeverozapadnom dijelu RS zatvoreno  sedam mljekara.  Ja nisam mogao zaustaviti rad preduzeća i povući se iz ove oblasti jer nisam imao alternativu za servisiranje kreditnih obaveza. Krenuo sam drugim pravcem, a to je kreiranje nove proizvodne palete (pošto je postojeći proizvodni program  postao besperspektivan, a činili su ga pasterizovano punomasno mlijeko  i jogurt od istog). Svjetski poznati ekspert (Lindell Whitelock) tvrdio je  da  na tržištu mogu  uspješno poslovati  samo mali proizvodni pogoni (sa specifičnim  i  proizvodima veće cijene) kao i veliki giganti (300-400 hiljada litara mlijeka dnevne prerade).  Da je to tako  potvđeno  je  i  u  Bosni i Hercegovini i to je očigledno.                                                           

Profitabilnost  Vitmarkove proizvodne palete potvrđena je i od dvije renomirane agencije ("Profi Nova"-2007.g. i "INFO PLAN"- 2010.g.       Održivost proizvodne palete mljekare "Vitmark" na tržištu, u svakom pogledu, potvrđena je kada je nakon skoro tri godine pauze mljekara  ponovo pokrenula rad krajem 2009.g.( vazdigla se "kano tica feniks") i to bez imalo obrtnih sredstava.  Zahvaljujući dobro organizovanoj distribuciji  nakon pet-šest mjeseci rada proizvodi su bili prisutni (i traženi) na tržištu Banja Luke i okolnih gradova.  Jedina smetnja napredovanju mljekare bila je nedovoljna količina svježeg mlijeka za preradu, kao i loš  mikrobiološki kvalitet tog mlijeka u ljetnom periodu,a na šta nismo mogli uticati (primjenjivati  klasiranje).  Direktni krivac za to je konkurentska mljekara( Natura Vita) koja nije primjenjivala klasiranje mlijeka (još uvijek je tako) pa nismo ni mi u Vitmarku mogli jer bi kooperanti, inače, počeli predavati mlijeko Natura Viti pa bismo ostali i bez ono malo mlijeka što smo imali za preradu. Mljekara Natura Vita je  kooperantima na području  Kotor Varoša  plaćala  mlijeko u toku 2010.g. daleko bolje  no na području drugih opština (čitavih 55 feninga/litar - kao i Vitmark) i takođe mnogo redovnije no na drugim područjima.  Problem koji je finansijski opterećivao Vitmark bio je, znači, to  što je u startu data visoka PROSJEČNA OTKUPNA CIJENA  mlijeka od 55 feninga/litar. Da smo mogli doći do potrebnih količina mlijeka ta cijena ne bi bila opterećujuća. Ali, ta cijena mlijeka je ugrađena i u  POSLOVNI PLAN koji smo kasnije naručili kod agencije (mi u Vitmarku ne igramo se politikom cijena).  ŽALIO SAM SE VIŠE PUTA MINISTRU POLJOPRIVREDE I NAČELNIKU OPŠTINE KOTOR VAROŠ, ALI NIKAKAV ODGOVOR NISAM DOBIO. Takođe sam sa ovim upoznao i predstavnike poljoprivrednika  u  Kneževu  i  Tesliću gdje je Natura Vita  manje plaćala mlijeka, ali nisam dobio podršku od istih.                                                                                

Došlo je znači do onoga na šta sam ja već nekoliko godina ranije počeo (dopisima) upozoravati Ministarstvo poljoprivrede, a to  su posljedice  nedosljedne primjene Zakona o stočarstvu  i  Pravilnika o kvalitetu svježeg mlijeka, a posebno u segmentu plaćanja mlijeka. To dozvoljava velikim mljekarama monopolistički položaj  jer mogu  otkupnu cijenu mlijeka formirati kako žele.  Takođe  i samo klasiranje gubi smisao (poljoprivrednici ipak  plaćaju analize koje se ne primjenjuju). Nezavisnost laboratorije Instituta "Dr Vaso Butozan" nije da je upitna, nego uopšte ne postoji jer uzorke mlijeka uzimaju radnici mljekara (a mljekare plaćaju mlijeko). Prema izvornom PRAVILNIKU o kvalitetu svježeg sirovog mlijeka  sve poslove oko uzorkovanja je trebala organizovati i  sprovoditi ovlašćena laboratorija (Sl.glasnik  RS 117/06; član 12, tačka 3 Pravilnika). U Sl.glasniku RS broj 45/07 donose  se izmjene  izvornog Pravilnika i dozvoljava se da radnici mljekara mogu uzimati uzorke (strana 8 Pravilnika, član 6 u vezi izmjena). To je momenat kada laboratorija gubi nezavisnost, a da ne govorimo o nesposobnosti postojećih radnika mljekara na otkupu mlijeka da kvalitetno i stručno uzimaju uzorke mlijeka.
Ali ti otkupljivači, kakvi god da su, mogu pomoći  da oni poljoprivrednici za koje oni hoće da imaju ekstra klasu mlijeka  istu i dobiju. (Naprimjer: uzima se uzorak  samo od jutarnjeg mlijeka, uzima se uzorak samo od zdrave krave, zamjena uzoraka, uzorak iz druge polovine muže (za veću masnoću),...).                                 
Znači, smišljeno izbjegavanjem da zaposli  stručne i kvalifikovane radnike (bez obzira na potrebni broj-platu bi zaradili  kroz cijenu uzorka) rukovodioci Instituta "Dr Vaso Butozan" su u ovoj oblasti doveli do haosa.                                                                                                                                                                               

Ja lično sam uvijek vodio računa o objektivnosti uzimanja uzoraka mlijeka, a posebno sam se na ovu aktivnost fokusirao u maju i junu  2010 godine da bih ustanovio koliko su poljoprivrednici sposobni u proizvodnji kvalitetnog mlijeka. Zaključak je da poljoprivrednici sa primjenjivanjem nekoliko uputstava mogu proizvesti mlijeko ekstra-klase  uz uslov da je krava zdrava, tj. da nema upale imena-mastitisa (zbog somatskih ćelija). I to u ljetnom periodu kada bi se večernje mlijeko hladilo na klasičan način ( kako su nas nekad učili: ledom, tekućom hladnom vodom) i to je zaista za pohvalu.  Uzorak bi se uzimao od tog večernjeg mlijeka pomiješanog sa jutarnjim i brzo otpremao na Institut. Za proizvođača je bitno da mlijeko u trenutku  uzimanja uzorka ima ekstra-klasu, a oprema za uzimanje uzorka će obezbijediti da ta klasa bude i kod analize uzorka na institutu.  Interesantno je da su konstantno ekstra klasu imali  oni koji su vršili ručnu mužu krava - da demantujemo one koji kažu da se bez muzilica i laktofriza sa automatskom mužom ne može postići ekstra-klasa mlijeka. Čak je ovima koji imaju tu opremu teže postići ekstra klasu mlijeka (potrebno je mnogo voditi računa o higijeni opreme). Na sastanku  krajem juna 2010.g. kooperantima, a i kolegama iz poljoprivredne službe opštine Kotor Varoš,  prezentovao sam da niko od kooperanata  koji su imali muzilicu ni u jednom od uzastopnih uzoraka nije imao  ekstra-klasu mlijeka. Treba reći da je jako dobro to što se potvrdilo da  oprema Instituta "Dr Vaso Butozan" perfektno funkcioniše, jer je registrovala i  moje slučajne, nenamjerne pogreške u uzimanju uzoraka.
       Nezavisnost laboratorije je jako bitna i nekada, ukazujući na njen značaj, jako se mnogo pozivalo na  regulativu EU 92/45    (gos.  Drago  Nedić,  mart 2005.g  - obrazlaganje potrebe za nezavisnom laboratorijom). Već odavno nisam primjetio da je gos. Nedić nešto govorio o ovoj problematici, a barem je on kompetentna osoba za to.    

                                                                                                                 

Stvorena je slika (podržana od  predsjednika Udruženja poljoprivrednika RS  Usorca) da mali poljoprivrednici moraju imati loše mlijeko, a to, dokazujem, uopšte nije tačno.   Laboratorija instituta "Dr Vaso Butozan", umjesto da, kao nezavisna, bude poluga razvoja domaćeg  mljekarstva i stočarstva,  služi  interesima multinacionalnih mljekarskih  kompanija, ali i domaćih, nazovi, velikih, ako ih više i ima.                                                                                                           

Datum do  koga sam bio planirao  pokrenuti štrajk glađu  bio je 30.06.2011.g., a to je datum kada prema ovogošnjem  Pravilniku Ministarstvo  poljoprivrede  prestaje sa plaćanjem premije za IV klasu mlijeka. Utemeljenje te odluke, koja će  pogoditi pre svega male proizvođače, zasniva se na uzorkovanju i  klasiranju kakvo jeste i koje omogućava mljekarama da što manje novca izdvajaju za otkup mlijeka, a takođe i ministarstvu da što manje novca izdvaja za isplatu premija.  Kako ministarstvo nagrađuje  Usorca i  kompaniju  za podršku  vidimo i iz štampe (Nezavisne novine od 28.07.2011.)  gdje  se navodi da će premija za ekstra klasu biti  povećana na 25  feninga za litar mlijeka, a potvrda za to dolazi iz ministarstva u drugoj polovini avgusta. Prvo: ogroman broj poljoprivrednika će neutemeljeno ostati bez premije, a da bi se jednom malom broju poljoprivrednika povećala premija. Drugo: šta je sa  činjenicom da se u EU teži ka ukidanju bilo kakvih premija i podsticaja, a o čemu je već odavno počelo da  se govori.  Ovakvim načinom trošenja budžetskih sredstava na ime premije ministarstvo pomaže samo jedan manji, privilegovan  broj poljoprivrednika na štetu većine ostalih, ali i njih same čini nespremnim kada jednom dođe priključenje EU  jer tada možda neće imati premiju i imaće nisku otkupnu cijenu mlijeka. Takođe se visokom premijom pomaže  velikim mljekarama (stranim i domaćim) da manje novca izdvajaju za plaćanje mlijeka.      Interesantno  je i da neki ugledni agrekonomisti ovo ne smatraju za problem. Naprimjer, ekonomista gos. Željko Vaško,  konstantno  hvaleći rad ministarstva poljoprivrede,  smatra dobrim to što je premija za mlijeko čitavih 20 feninga/litar (Savjetovanje agronoma, Teslić 2008.g.,a i na ranijim savjetovanjima).  Neki  nadobudni ekonomisti će reći da ni u kom slučaju nemogu opstajati i poslovati domaćinstva sa manje od pet krava (ili mala mljekara). Ali, po nekom redoslijedu, država bi prvo trebala da se potrudi da proizvođaču koji proizvodi samo 10 litara mlijeka bude to mlijeko i adekvatno plaćeno, a on će da odluči hoće li se tim baviti ili ne.  Jer, taj proizvođač  proizvodnjom tih  10 litara mlijeka čini dvije dobre stvari. Prvo, omogućava sebi da prijeđe prag siromaštva (2 km dnevno). Drugo, pozitivan efekat za državu. Već je poodavno kako su gospoda iz Kozarske Dubice-Mlijekoprodukta lijepo govorili o značaju domaćeg mlijeka   u odnosu na uvozno i sve grafikonom potvrđivali da je litar domaćeg mlijeka za državu vredniji od 10 litara uvoznog.   Danas je Mlijekoprodukt glavni uvoznik mliječnih proizvoda iz Srbije (osim Šabačke i nekih manjih mljekara) pa više ne ide ranija priča.  

                                                                                                                                     

Da su kršenja zakona mnogobrojna  saznajem i iz odgovora dobijenog iz republičkog inspektorata gdje se navodi da, ako je zakonom propisana forma ugovora o saradnji ili dio ugovora, onda između stranaka mora postojati  ugovor o saradnji gdje mora biti zakonom određeni dio ugovora (u ovom slučaju između mljekare  i kooperanta, a vezano za način klasiranja kao i  plaćanja mlijeka prema klasi koje je određeno u Pravilniku o kvalitetu svježeg, sirovog  mlijeka).    NEARGUMENTOVANA JE, ZNAČI, TVRDNJA  PREDSTAVNIKA MINISTARSTVA POLJOPRIVREDE DA SE NJIH NE TIČU ODNOSI MLJEKARA I KOOPERANATA   I DA ONI NE MOGU UTICATI, NAPRIMJER, NA OTKUPNU CIJENU MLIJEKA.                                                                                    

Znači, kako velike mljekare guše male mljekare, tako  dolazi i do gašenja malih poljoprivrednih gazdinstava, a pre svega u ruralnom dijelu ( zbog lobiranja i interesa velikih poljoprivrednih gazdinstava). Da prethodno potkrijepim pomenuću opet EU i to da je 2009. godine u Budimpešti održana konferencija( koju je organizovala FAO u saradnji sa Evropskom komisijom za poljoprivredu (ECA) i dr...) gdje je rečeno da (navod iz novina P.Komore broj 93/2009):"Proces stvaranja velikih i  izvozno orijentisanih proizvodnih kapaciteta hrane smanjuje konkurentnost proizvodnje malih kapaciteta na lokalnom nivou, što, kako je na sjednici naglašeno,  predstavlja jedan od uzroka migracija".   U oblasti mljekarstva u RS nesporna je negativna uloga, od njegovog početka, Mlijekoprodukta iz Dubice, a zatim i mljekare Natura Vita  koji su izuzetno  agresivno i nekorektno djelovali protiv drugih domaćih mljekara na tržištu sirovine kao i proizvoda. Ali i lobiranjem onemogućavale krerianje nekakve strategije u oblasti poljoprivrede gdje bi sve mljekare imale svoje mjesto.  Takođe u svakoj opštini imamo bar ponekog velikog proizvođača koji se izverzirao u privlačenju podsticajnih sredstava na štetu malih proizvođača. Smatram  jako štetnim  ukidanje rejonizacije, odnosno veće premije za mlijeko u brdskoplaninskim područjima    u odnosu na ravnicu-kako je nekad bilo. U Srbiji vide rješenje u ponovnom uvođenju te rejonizacije.  Prema novom Pravilniku  i načinu uzorkovanja i klasiranja kakvo jeste niko  od manjih proizvođača u brdskoplaninskom području neće imati premiju, a svi veći proizvođači u ravničarskom  području u razvijenim opštinama imaće i 25 feninga premije (jer to  odgovara velikim mljekarama). Slika koju danas vidimo kaže da je to tako i da će ono malo proizvođača u brdskoplaninskom dijelu prestati sa proizvodnjom i  dio njih će postati i  socijalni slučajevi. Doći će do migracija sa  potrđenim napred pomenutim uzrocima.                                                                                                                                            

Smatram, dakle, da se uzroci upropaštavanja BiH poljoprivrede trebaju ticati i EU, a ja sam neke institucije EU nastojao upoznati sa problematikom, pa smatram da trebaju dati nekakav odgovor. U ranijem periodu oni nisu imali ni potrebe davati odgovore  jer nisam primjetio da se ikad iko žalio ili tražio podršku u rješenjima.Uglavnom, predstavnici EU imaju dvije mogućnosti: ili će i dalje posmatrati  sistematsko uništenje poljoprivrede  i   osiromašenje BiH i njenih naroda   koji će da budu balast za Evropu, ili će nešto učiniti da to spriječe.                                                                                                                                                    

Ne znam da li ću imati podršku poljoprivrednih proizvođača koji su takođe pretrpjeli veliku štetu i koji ćute zbog neinformisanosti, neukosti,   kao i zbog toga što se plaše da će, recimo,  naškoditi  političarima kojima daju podršku.                      

Takođe se danas može čuti samo glas onih poljoprivrednika  koji pod maskom iskrenih predstavnika ostalih poljoprivrednika ostvaruju svoje  lične  interese.  Pored razgovora vođenih dosta davno sa Vladimirom Usorcem, dok mi nije postala jasna njegova uloga, u poslednjih godinu dana  sam razgovore vodio i sa dosta predstavnika udruženja ili zadruga. Bili su to naprimjer: Stojan Vuković-udruženje Gradiška, Slobodan Petrović-udruženje Bratunac, Stanoje Lazarević-udruženje Derventa, Miloš Radojčić- predsjednik udruženja  proizvođača mlijeka RS, Milovan Antonić - ZZ Agrojapra, Mile Mirković- zadružni savez Semberija, Osman Čorbić i Novo Ćelić-zadruga Kneževo, Hidajet Haušić-otkupljivač Teslić, i dr.   Dovoljno je tražiti da prokomentarišu ukidanje premije za IV klasu mlijeka i iz njihovog odgovora jasna je njihova podrška Ministarstvu poljoprivrede u namjerama, odnosno da imaju neki interes. Uzalud  je govoriti im da prouče Pravilnik o kvalitetu svježeg sirovog mlijeka (Sl.glasnik 52/09) koji je svakom dostupan na internetu (sajt Ministarstva poljoprivrede).                                   

 

Smatram da bih podršku svakako trebao  imati i od svih kadrova iz oblasti poljoprivrede - sadašnjih i budućih - tehničara i inženjera. Ogroman dio njih zaista nema perspektive. Osvrnuo bih se posebno  tehničare i inženjere stočarstva jer oni dođu  kao neki Palestinci  (nemaju svoje države koja bi ih podržala). Jedina dobra stvar za kadrove iz oblasti stočarstva je što za krah te oblasti nisu ništa krivi jer  je veterinarski resor sve preuzeo od rata ka ovamo-uz podršku ponekog izdajnika zootehničke struke i stočarstva koji se dobro uhljebio pri ministarstvu poljoprivrede.                                                            
Prihvatio bih ja, znači, da sve mora biti kako jeste i da "velika riba guta malu ribu" ili  riječi jednog pomoćnika ministra poljoprivrede koje parafraziram:"...moramo   shvatiti da je došlo vrijeme kapitalizma  koje smo tražili", ali samo da je obezbjeđeno poštivanje zakona  i  propisa koji  su  doneseni. Ne prihvatam, dakle da  gašenje preduzeća "Vitmark" bude usputna (kolateralna) šteta  u  ukupnoj šteti koju nanose oni koje sam pominjao.                   

                                                                                              

Pokretanjem  štrajka glađu smatram da ću  biti u mogućnosti  (a za šta dosad  nisam našao načina)  medijski  prezentovati uzroke teške situacije u poljoprivredi (pre svega mljekarstvu) zbog koje je i preduzeće "Vitmark" u teškoj  poziciji.  Takođe se može mnogo govoriti i o mnogobrojnim drugim kreatorima poljoprivredne politike, ali se posebno  mora pomenuti negativan uticaj Privredne komore i Agencije za MSP.  Ni u jednom trenutku ne pokazuju namjeru da bi se privrednici iz oblasti poljoprivrede trebali  drugačije tretirati no privrednici iz drugih oblasti. Za bilo kakav napredak neophodno je iz njihove ingerencije  u potpunosti  izvući preduzeća iz oblasti poljoprivrede. Pa i za najmanja poljoprivredna gazdinstva, umjesto da budu nagrađena što se uopšte bave poljoprivrednom proizvodnjom pripremljen je čitav niz obaveza, propisa, licenci i za koje trebaju ogromna finansijska sredstva. S druge strane ništa nije učinjeno na podršci udruživanju ili zadrugarstvu, ali onakvima kakvi su u naprednim evropskim državama.
 CILJ pokretanja štrajka glađu, nije, znači, rješavanje samo Vitmarkovog  problema mada je jedna od poslednjih mjera da taj problem bude riješen, već ukazivanje na uzroke cjelokupne problematike u sklopu čijeg rješavanja,ako ga bude, će sigurno biti i mjesta za Vitmark. Poslednja mjera je pokretanje sudskog procesa protiv institucija RS.   Za preduzeće "Vitmark" predstavlja problem to što zbog situacije u koju je dovedeno  ne može dođe do potrebnih finansijskih  kreditnih sredstava, a u svrhu čega je  pripremljena kompletna dokumentacija - urađen poslovni plan i ostalo, još u januaru 2011.g. Tražena kreditna sredstva u  iznosu 350.000 KM bi obezbjedila  nesmetano poslovanje mljekare preduzeća "Vitmark" i otplatu kreditnih obaveza.
U slučaju da se ne vrši reprogram postojećeg kredita što je predviđeno poslovnim planom, no se nastavi sa njegovom otplatom uz sustizanje prispjelih obaveza, potrebna sredstva bi bila DALEKO MANJA od 350.000 KM.   Vlasnik "Vitmarka", bez obzira na sve  ipak smatra  da u takav projekat i angažovanje tolikih sredstava ne treba ići  sam.  Tražeći podršku u opštini Kotor Varoš i ministarstvu poljoprivrede  nudio sam  da u projekat bude uključeno Udruženje poljoprivrednika iz Šipraga (čine ga kooperanti mljekare "Vitmark"). Taj prijedlog važi i dalje.   Znači, sami poljoprivrednici bi Ugovorom (notarski obrađenim) bili uključeni  u poslovanje mljekare "Vitmark" tako što bi im od ostatka dobiti  na kraju godine pripadalo 90%, a preduzeću "Vitmark" 10%. Taj Ugovor bi važio do 2020. godine, to jeste do završetka  otplate postojećeg kredita  koji  preduzeće  "Vitmark"  ima kod  poslovne banke.  Poželjno je, a  zaista i potrebno,  da Udruženje (buduća zadruga) angažuju odgovarajuće stručno lice koje će u ime njih nadgledati  (i pomagati)  u poslovanju  mljekare "Vitmark".  To stručno lice može biti finansirano iz prihoda koje će Udruženje ostvarivati u saradnji sa mljekarom.
Smatram da bi ovo bio jedinstven projekat, ali samo kao takav održiv.  Poljoprivrednici-proizvođači mlijeka, organizovani  konačno putem zadruge, imali bi mljekaru kao veoma kvalitetan servis za tržne viškove mlijeka sa obezbijeđenom visokom cijenom  mlijeka (srazmjernoj kvalitetu mlijeka). Imali bi mogućnost zajednički nabavljati sve repromaterijale po mnogo povoljnijim cijenama. Bankarski troškovi koje su dosada imali bili bi u ukupnom iznosu za sve njih višestruko smanjeni.  Samo korištenje PDV olakšice-paušalne naknade,  na koju niko na području Kotor Varoša nije registrovan,  dalo  bi  značajne finansijske efekte. Takođe bi se značajni prihodi obezbjeđivali na organizaciji otkupa  mlijeka za mljekaru, a ne da te prihode ostvaruju nekakva fizička lica koja vrše otkup za druge mljekare.Ti prihodi su toliki da bi ta fizička lica  silom zakona morali biti  PDV-obveznici.  Znači, tražeći podršku  za ovakav vid projekta  obraćao sam se  i Opštini Kotor Varoš i Ministarstvu poljoprivrede,ali odgovora nije bilo.
Vlasnik Vitmarka smatra da bi ovakav projekat trebao biti podržan kako od Ministarstva, tako i od lokalne zajednice jer je sve definisano i nema nepoznanica i da potrebna finansijska sredstva moraju biti obezbijeđena.  Smatram to opravdanim jer sveukupni potencijal koji ima Vitmark prevazilazi nekakva dugovanja i obaveze do kojih je moralo doći u poslovnom ambijentu kakav jeste.                                                                                                                                                               

U suprotnom, po prestanku  štrajka glađu,  vlasnik "Vitmarka" će  naći načina da pokrene sudski proces protiv institucija RS. Odštetni zahtjev će uveliko premašivati milion KM (biće konkretno  1,4 miliona KM).   Vrijednost brenda Vitmark koja je bila dostignuta (što se lako procijeni) govori da je to tako. Onima koji nisu ništa stvarali ne treba se mnogo truditi i objašnjavati  da shvate.                                                               

Ako se  izvrši analiza taj  iznos štete koju je pretrpjelo jedno malo preduzeće  on je svakako u korelaciji sa  cjelokupnom štetom  koju je pretrpjela  poljoprivreda, entiteta ili države,  zbog onih koji su njom rukovodili vođeni svojim ličnim interesima.